Sjeveroistočno i na dvanaestom kilometru od grada Banjaluke nalazi se Slatina. To poznato banjsko lječilište i okolna sela: Ćetojevići, Jaružani, Kadinjani, Gornja i Donja Slatina, Malo i Veliko Blaško, i Šušnjari, zajednički čine slatinski kraj. Jugoistočna strana kraja omeđena je planinom Crni vrh. Podno te planine su Ćetojevići, Jaružani sa zaseokom Đurići i dio Slatine zvani Babića brda. Sa južne strane su Trapiske šume a podno njih su Slatina Gornja i gornji dio Malog Blaška.Na zapadnoj strani i nizvodno od Banjaluke, uz rijeku Vrbas, sa njene desne strane su sela Šušnjari i Veliko Blaško. Sa sjevera i sjeveroistoka, uz rijeku Turjanicu koja se u Klašnicama ulijeva Vrbas je selo Kadinjani i donji dijelovi sela Malo i Veliko Blaško.

Ovo područje pripada niskim planinama sjeverne ili peripanonske Bosne, koje imaju zaobljene vrhove i široke blage kose, ispresijecane brojnim uvalama i uvalicama. Mjestimično reljef je znatno raščlanjen, a površinski oblici su grubo modelovani. Upravo zato se mogu naći strmiji potezi i kote u vidu manjih vidikovaca kao na primjer Stjepan glavica, Jekića vis, Osoj i drugi.

Centralni dio kraja predstavlja slivno područje rječice Slatina sa pritokama: Ercegovačka rijeka – Klenovac, Slatinski potok, Ukešnica i Kukavica, koje se slijevaju u Slatinu, a ova u Turjanicu. Najviša kota je 383 metra (Stjepan glavica) a najniža je 150 metara. Banja u Slatini je na 220 metara nadmorske visine. Klima na području ovog kraja je panonska, umjereno kontinentalnog tipa, sa pojavom slabih vjetrova koji duvaju sa svih strana.

U prošlosti ovaj kraj je pripadao stočarskim krajevima. Zemljišta su kisela, do jako kisela, pogodna za voćarstvo, koje se ovdje počelo razvijati još početkom dvadesetog vijeka, po čemu je kraj postao poznat. Nekada šumoviti kraj odlikovao se bogatstvom divljači: divlje svinje, vukovi, lisice, zečevi, medvjedi i drugo. Najznačajnije odlike kraja su bogati izvori termalne i mineralne vode. Upravo to je učinilo ovaj kraj poznatim. Od prvih početaka razvoja banje, Slatina postupno postaje centar svoga okruženja, sela slatinskog kraja. Samo banjsko područje ima toponim Ilidža, što je turska riječ za banju i termalni izvor uopšte. Sigurno je da je banjska voda korištena u vrijeme najranijeg postojanja naselja. Intenzivnije je bilo korišteno u turskom, organizovanije u austro-ugarskom i potpuno organizovano u periodu Kraljevine Jugoslavije, odnosno Vrbaske banovine.

*Preuzeto iz knjige "Slatinski kraj u prošlosti" - Vaso Popović; SKPD Prosvjeta; Laktaši, 2002